WNC2011 Report II
Nedavni bečki kongres Svjetskog udruženja novinskih izdavača WAN – IFRA završio je panelom „Profit, javni interes, etika – gdje treba biti granica?“. I dok afrički izdavači muku muče sa ikakvom slobodom medija (tijekom kongresa je pet nigerijskih novinara završilo u zatvoru zbog objavljivanja nečega što onima na vlasti nije bilo po volji), neki europski i američki a sigurno i brojni drugi izdavači muku muče sa prevelikom slobodom koju su si dali pri povlačenju granice između profita i etike. Jedni poput njemačkog Bilda tradicionalno rastežu granicu dobrog ukusa pa uz gole žene na novinskim stranicama odijevaju nebodere u svoju slavnu naslovnicu „Mi smo Papa“ kojom su obilježili pontifikaciju Benedikta XVI i prodaju Bibliju u milijunskoj nakladi dobro zarađujući. Drugi idu malo dalje pa hakiraju telefone otete djece i onda neko vrijeme dobro zarađuju prodajući svoje bolesno senzacionalističke novine – ali onda na njima više uopće ne zarađuju.
Problem News Corporationa i News of the Worlda je pitanje novinarske etike ali i pitanje korporativne klime. Insajderi kažu da je Rupert bio taj koji je postavio kulturu u kojoj „anything goes“ samo da dođeš do priče, prodaš novine, zaradiš… Novi skandal News Corporationa sa lažiranim tiražama Wall Street Journala samo je dokaz toga. Dakle, granica je bila postavljena jako daleko od etike a skroz blizu profitu. I onda ostaje treći dio: javni interes. Problem je što je javni interes moguće vrlo rastezljivo definirati, da ne znamo tko je to zadužen da ga definira. Zapravo, problem je konceptualniji i leži u tvrtkama, u njihovim pravnim osobnostima a postaje dalekosežniji kada je riječ o medijskim pravnim osobama. Upotrijebit ću analogiju slavnog kanadskog dokumentarca „Korporacija“ iz 2003. godine u kojemu je analizirano korporativno poslovanje brojnih većinom američkih tvrtki i zaključeno da kada bismo korporacije gledali kao ljudska bića i klasificirali ih prema indeksu duševnih poremaćaja, one bi pokazivale simptome psihopatije – nedostatak empatije, neobazrivost prema sigurnosti drugih, sklonost prevarama i obmanama u svrhu stjecanja profita, nepostojeći osjećaj krivnje, nepoštivanje socijalnih normi i zakona…
Nije mi namjera zaključiti kako bi sve medijske institucije trebalo zatvoriti u dobro čuvane ustanove i zabraniti im socijalizaciju sa čitateljima, gledateljima i slušateljima. Namjera mi je samo ukazati na ozbiljnost problema i ustvrditi da je pravo vrijeme za terapiju. Izvjesno je da je informacija roba sa tržišnom vrijednošću i svaki medij svoju poziciju mora naći u vrlo spretnom balansiranju javnih i tržišnih interesa, a ne svojom arogancijom produbljivati konflikt između svojih poslovnih ciljeva i građanskih interesa. Obilježje suvremenih medija očito jest nedostatak (samo)kontrole. Britanski PCC (Press Complaints Commission) naglašava važnost samoregulacije, ali je njegova snaga zapravo samo retorička dok je njegova stvarna moć zapravo slaba. Zato se sada u Velikoj Britaniji ozbiljno raspravlja o znatno represivnijem modelu medijske regulacije.
Hrvatska medijska regulativa (kao i brojni hrvatski zakoni) nije loše slovo na papiru, ali provedba i sankcije naprosto ne zažive. Kad je o samoregulaciji riječ, odnedavno imamo potpisano pismo namjere za osnivanje Vijeća za medije koje bi trebalo pratiti kršenja etičkih standarda u medijima, no izvjesno je da ono neće provoditi nikakve sankcije. Ipak, inicijativa koja bi struku i medijske organizacije trebala barem navesti na samopromatranje možda bi mogla graditi platformu za otvorenu i iskrenu diskusiju o toj važnoj granici između profita i etike. Pa to onda možda i potakne neke druge inicijative oko medijske regulacije, samoregulacije, samoodrživijeg upravljanja medijskim organizacijama i njihovog društveno odgovornog poslovanja.
Lekcija skandala News of the World i ukidanja novine nakon 168 godina izlaženja, gledana pomalo romantičarski, pokazuje da je neetičko novinarstvo neisplativi poslovni model. Vjerujem da će i tržište to tako gledati. Kad kažem tržište, mislim i na čitatelje i na druge medijske organizacije koji će, i jedni i drugi, onda ozbiljnije shvaćati svoju ulogu u podržavanju ili sankcioniranju takve loše poslovne prakse. Kad je o ulozi čitatelja riječ, saga o hakiranju pokazuje da mnogi koji su sudjelovali u njoj (mediji, policija i PCC) nisu podvukli crtu već je javnost rekla – dosta. Javnost je danas dijelom zbog svoje digitalne potentnosti ta koja se u vladavini „buržoazije“ i kapitala medijima može „proleterski“ ujediniti i sankcionirati one medije koji javni interes ne poštuju, stvarajući možda neku medijsku točku preokreta.
p.s. Ovo je kolumna koja je 17. studenog 2011. izašla u tjedniku Lider.
