LEKCIJA 33: Kako mjeriti istinu?

MEET… Bill Adair

PolitiFact  je dobitnik Pulitzerove nagrade 2009. godine. Odbor je nagradu objasnio sljedećim riječima: “Awarded to the St. Petersburg Times Staff for the “PolitiFact”, its fast-checking initiative during the 2008 presidental campaign that used probing reporters and the power of the World Wide Web to examine more than 750 political claims, separating rhetoric from truth to enlighten voters.” Odličan primjer kako se od dobre ideje može stvoriti zanimljiv sadržaj, pa čak i od najdosadnijih političkih tema ako ih se dobro upakira, odnosno ako iza projekta (kao u slučaju PolitFacta) stoji netko sa jakom uredničkom vizijom. To je ujedno primjer najizravnijeg doprinosa koje novinarstvo može dati demokraciji…

Bill Adair je taj netko sa uredničkom vizijom – urednik PolitiFacta i jedan od njegovih idejnih začetnika. Kao dugogodišnji dopisnik St. Petersburg Timesa iz Washingtona, na ideju PolitiFacta došao je dok su smišljali kako inovativno pratiti predsjedničku kampanju 2008. godine. Eto čime urednička i novinarska konceptualnost može rezultirati – Pulitzerovom nagradom!

Od Billa nešto više o PolitiFactu na YouTubeu  i u razgovoru koji slijedi…

Možete li u par rečenica objasniti koncept PolitiFacta?

BA – Ideja je da se političare drži odgovornima za ono što kažu i da se naš rad objavi u nekoj novoj novinarskoj formi. Umjesto da se stvara uobičajena novinarska priča, na webu smo stvorili novu novinarsku formu: Truth-O-Meter članak.

U našem ranijem razgovoru spomenuli ste da u St. Petersburg Timesu, u sklopu kojeg je PolitiFact nastao, postoji kultura koja podržava inovacije. Da li je to nešto što je u vašoj organizaciji povijesno prisutno?

BA – St. Pete Times je unikatno mjesto jer njegova kultura podržava kreativnost. Reporteri i urednici imaju više slobode upuštati se u nove pothvate nego što je to slučaj u drugim američkim novinama. To je kultura u kojoj se podržava isprobavanje novih stvari i preuzimanje rizika.

Povijesno, St. Pete Times je poznat po svom specifičnom stilu narativnog izvještavanja, posvećenosti izvještavanju uz pomoć kompjutorskih programa (computer-assisted reporting), svojem pokrivanju cenzusa i novim pothvatima poput PolitiFact-a.

Da li ste vi osobno bili poduzetnički nastrojeni i prije PolitiFact-a?

BA – Nisam baš bio poduzetnički nastrojen, ali sam bio uključen u nekoliko stvari koje su mi omogućile da razvijam svoju kreativnost. Bio sam glavni reporter kad smo pokrivali cenzus 1990. godine i tada sam se upoznao sa izvještavanjem uz pomoć kompjutorskih programa. Bio sam i autor serije članaka o istrazi pada aviona koju sam kasnije pretvorio u knjigu. Ali PolitiFact je prvi novi proizvod koji sam pomogao razviti.

Koje su tri najvažnije stvari koje ste naučili o upravljanju medijskim organizacijama otkako ste pokrenuli PolitiFact?

BA – Hm, naučio sam:

1. Suradnja je bitna – najbolje stvari oko PolitiFacta su rezultat suradnje više kreativnih individua.

2. Delegiranje je neophodno – kao i većina menadžera, moram više delegirati kako ne bi završio na tome da sve radim sam.

3. Sastanci nisu loša stvar – nekad sam mislio da ne želim biti urednik jer sam mrzio ići na sastanke, ali sada mislim da su sastanci PolitiFact tima vrlo zabavni i da rezultiraju odličnim idejama.

Koje su najpopularnije teme, elementi PolitiFacta?

BA – Najpopularniji dio PolitiFacta je Truth-O-Meter gdje objavljujemo članke koji provjeravaju istinitost izjava. To je ujedno i glavni dio sitea, ali imamo i neke druge dijelove poput onoga na kojem pratimo obećanja koja daju političari koji su pobijedili na izborima.

Što je Truth-O-Meter?

BA – To je element kojim, nakon obavljenog istraživanja, ocijenjujemo točnost navoda. Dakle, kada je istraživanje gotovo, klasificiramo navod u jednu od sljedećih kategorija – Istina, Većinom istina, Polovična istina, Jedva istina, Netočno i najniži rejting – Potpuna laž.

Na koju priču/objavu PolitiFacta ste najponosniji?

BA – U prosincu 2010. smo radili izbor za Laž godine, najvažniju neistinu u 2010. Odabrali smo navod republikanaca da će novi zakon o zdravstvu biti “preuzimanje vlade” . Ponosan sam na tu priču jer je ona rezultat rada mnogih PolitiFact reportera i zbog toga što su sakupljeni čvrsti dokazi da je to Laž godine.

E da nam je u Hrvatskoj Truth-O-Meter-a kakva bi to impresivna konkurencija bila za Laž godine…   

LEKCIJA 32: Što je kvalitetno novinarstvo ?

And the Pulitzer  goes to….

Pravila Pulitzerove nagrade osuvremenjena su po pitanju formata za koje će se dodijeljivati. U 94 godine svoga postojanja ova je nagrada bila primarno fokusirana na radove u tiskanim medijima. Od ove godine pravila za čak 12 od 14 kategorija promijenjena su pa sada eksplicitno navode da prijavljeni radovi mogu koristiti „any available journalistic tool, including text reporting, videos, databases, multimedia or interactive presentations or any combination of those formats.“  Ova promjena na neki je način priznanje kreativnosti i razvoju novinarstva u digitalnom dobu. Riječima članova Pulitzer odbora za ovu godinu Davida M. Kennedya, profesora sa Stanforda i Amande Bennett, izvršne urednice Bloomberg News-a:  ”These changes help ensure that in the multimedia age, the Pulitzer Prizes will continue to recognize the very best journalism in all formats.”

Te promjene reflektiraju se i u nagradama koje su danas dodijeljene na sveučilištu Columbia u New Yorku. Nagrada za National Reporting  tako je otišla web stranici ProPublica i seriji priča i infografika  koje su razotkrile upitne prakse na Wall Streetu koje su doprinijele ekonomskom meltdownu u SAD-u. Među ovogodišnjim dobitnicima, u kategoriji Explanatory Reporting, su i Mark Johnson, Kathleen Gallagher, Gary Porter, Lou Saldivar and Alison Sherwood iz Milwaukee Journal Sentinela koji su nagradu osvojili za seriju priča, grafika, video priloga i fotografija o epskom pokušaju da se genetska tehnologija iskoristi za pomoć četverogodišnjem dječaku koji boluje od misteriozne bolesti.

Svaki dobitnik Pulitzerove nagrade, pa tako i ovogodišnji laureati dokaz su da je kvalitetno novinarstvo bitno, cijenjeno i zamijećeno i da je priča i način na koji je ispričana a ne platforma na kojoj je ispričana ono što je bitno.

LEKCIJA 31: Kako smo migrirali online?

Povijest socijalnih medija

Ovo zapravo i nije neka lekcija, samo post-am jednu odličnu infografiku koja je pregledan i sveobuhvatan povijesni pregled ljudskih migracija iz offline u online svijet.

Bit će interesantno vidjeti kako će izgledati budućnost socijalnih medija a i naše online i offline egzistencije…



LEKCIJA 30: Čemu služe profesionalne novinarske organizacije?

MEET… Liz Enochs

Society of Professional Journalists najveća je i jedna od najstarijih profesionalnih novinarskih organizacija u SAD-u. Liz Enochs je predsjednica ogranka Sjeverne Kalifornije. Liz je prije svega svestrana – od studija antropologije na prestižnom sveučilištu Duke pa preko pozicije ekonomske stručnjakinje u Bloombergu do eksperta za pravna pitanja na mjestu urednice u The Daily Journalu i autorice bloga u kojem dekonstruira rječnik, ona je sigurno dobar primjer članovima svoje organizacije kako biti obrazovan i aktivan član novinarske zajednice.

Koja je svrha SPJ-a ? Koji su njeni osnovni ciljevi?

LE - SPJ je osnovan prije više od sto godina sa ciljem da unaprijedi i zaštiti novinarsku profesiju. Njegovi osnovni ciljevi su da:

-         Potiče protok informacija koje mogu pomoći ljudima donositi odluke o svom životu, svojoj zajednici i u svom narodu

-         Održi kontinuirani oprez oko očuvanja Prvog amandmana i očuvanja slobode govora i medija

-         Stimulira visoke standarde i etičke principe novinarske profesije

-         Njeguje izvrsnost među novinarima

-         Inspirira nove generacije talentiranih pojedinaca da postanu posvećeni novinari

-         Ohrabruje različitost u novinarstvu

-         Bude eminentna novinarska organizacija sa značajnim brojem članova

-         Osigurava klimu u kojoj se novinarstvo može slobodno prakticirati

Koliko je organizacija važna za održavanje novinarskih standarda?

LE – Kao najveća organizacija novinara u SAD-u sa više od 8 tisuća članova, SPJ uspijeva imati i nacionalni i regionalni i lokalni utjecaj. Na primjer, SPJ sa senatorima i članovima Kongresa radi na donošenju Shield Law-a na nacionalnoj razini koji bi onemogućio da se novinari zatvore ili smatraju krivim za nepoštivanje suda ako odbiju odati svoje izvore. (op.a. Neke države u SAD-u imaju Shield Laws, poput npr. Kalifornije, ali zakon ne postoji na nacionalnoj razini.)

SPJ također ima vjerovatno najopsežniji i najkorišteniji Etički kodeks za novinare. Jedan naš ogranak, Chicago’s Headline Club, ima 24-satni ethics hotline a i u drugim ograncima postoje organizirane službe za pomoć oko etičkih pitanja. U Kaliforniji smo se, na primjer, izborili da se dozvoli pristup više kamera u sudnice.

Na što vi kao ogranak Sjeverne Kalifornije stavljate poseban naglasak kod svojih aktivnosti?

LE – Mi stavljamo naglasak na pomoć lokalnim novinarima da im omogućimo pristup informacijama i treninzima koji im mogu pomoći u tranziciji u freelance status, digitalne medije i bilo koje druge karijerne promjene. Prije par godina smo tako počeli seriju predavanja pod nazivom “Novinarstvo u doba iPhonea“ kojima smo željeli pomoći novinarima da se snađu u digitalnom prostoru, nađu nove profesionalne prilike, razviju svoje poduzetničke projekte i općenito lakše postanu dio stalno evolvirajuće novinarske profesije.

Također im pomažemo pri rješavanju sukoba kod pristupa informacijama od javnog značaja i javnoj upravi. Na primjer, naša Komisija za slobodu informacija (Freedom of Information committee), koja je vrlo aktivna, redovito organizira radionice na kojima se novinare informira o pravima i pravilima pristupa lokalnim događanjima. To smo počeli raditi kada smo uvidjeli da je Policijska uprava San Francisca počela sve strožije tražiti press akreditacije koje izdaje policija. Posve je opravdano da se policijske press akreditacije traže kada je riječ o pristupu mjestu zločina ali ne i kada je riječ o rutinskoj  press konferenciji gradskog ureda o novom pravilniku o biciklističkim stazama ili istospolnim brakovima ili recikliranju ili o kojoj god je temi toga dana riječ.

Locirani ste na istom području kao i neke od tehnološki najnaprednijih kompanija na svijetu – da li surađujete s njima i kako?

LE – Naravno. Uključili smo te kompanije u brojne aktivnosti koje organiziramo. Naša Journalism Innovations konferencija 2010. godine okupila je predstavnike Googlea, Yahooa i Fwixa na kojem su oni govorili o tome kakav je odnos tehničkog razvoja njihovih kompanija i industrije vijesti. Također, već treću godinu zaredom organiziramo Town Hall Forum na kojem se govori o razvoju lokalnog novinarstva. Ove godine je tema “New Media Turns the Corner“.

Kako ste se vi kao organizacija prilagodili digitalnom dobu?

LE – Kao ogranak smo većinu naše komunikacije sa članovima prebacili online. Imamo i SPJ Norcal flickr i Twitter feedove kao i Facebook stranicu. Uz to, u procesu smo dorade naše web stranice kako bi bila prilagođenija korisnicima.

Zadnje tri godine sponzoriramo Journalism Innovations konferenciju koja je fokusirana na pomaganje novinarima, građanima i aktivistima da se prilagode digitalnom dobu. Kroz panel diskusije, predavanja, debate i radionice za razvoj novih znanja i vještina na ovim konferencijama svake godine educiramo 200 do 300 ljudi.

LEKCIJA 29: Evolucija interneta?

To be or not to be for paid content

Medijski stručnjaci i ekonomski analitičari se slažu u jednom oko danas lansiranog paywalla New York Timesa – to je  hrabar potez. Ocjene i procjene o novom digitalnom poslovnom modelu NYT-a kojima je web preplavljen mogu se staviti u nekoliko kategorija – bazične informacije, upozorenja, etička pitanja, optimistična podrška, upute kako se probiti kroz zid (pa evo jedne)…

Arthur Ochs Sulzberger  Jr., izdavač NYT-a, u svom današnjem obraćanju čitateljima kaže: “As I have said previously, the introduction of digital subscriptions is an investment in our future. It will allow us to develop new sources of revenue to strengthen our ability to continue our journalistic mission as well as undertake digital innovations that will enable us to provide you with high-quality journalism on whatever device you choose.“ Prošlog tjedna bio je dosta nervoznije hrabar: “If this fails, I’d honestly rather The New York Times not exist in a world where people are unwilling to pay the price of a fucking movie ticket for a monthly online subscription.”

David Carr, NYT autor bloga Media Decoder, naravno podržava taj “netko mora platiti za kvalitetno novinarstvo“ stav.

Čisto rastezanja moždanih vijuga radi: navodno je NYT potrošio 40 milijuna dolara za razvoj i implementiranje paywall-a – možda se to moglo uložiti u kvalitetno novinarstvo…

Za prvih četiri tjedna pretplate nudi se standardna marketinška fora – bolno reducirana pretplata, jednaka za sve tri opcije pretplate u iznosu od 99 centi. A kako će to točno uvjeriti i priviknuti  čitatelje da online content vrijedi platiti?

I malo semantičko-teoretičke analitike za kraj: Websterov riječnik FREE-FOR-ALL definira kao “a competition, dispute, or fight open to all comers and usually with no rules“, a Collinsov “a disorganized brawl or argument, usually involving all those present“ . Ostaje pitanje da li su ta kompeticija, otvorenost, involviranost , nedostatak pravila i neorganiziranost ono što je temelj digitalnog ili će NYT i njegov paywall od 28.3.2011. početi raditi red na internetu.

LEKCIJA 28: Što se dogodi kad iza riječi stoje djela?

Wow! Kakav šef!!!

John Paton je došao na čelo Journal Register Company početkom 2010. i našao kompaniju u više stotina milijunskim dugovima i sa izrazito print orijentiranom kulturom, odnosno ozbiljnim preprekama za bilo kakvu transformaciju u multimedijalnu kompaniju. Em nema para, em nema ljudi koji će kompaniju i njene proizvode pretvoriti u nešto što tržište želi i treba u digitalnom dobu. Zvuči poznato. I hrvatski i brojni drugi izdavači lako se mogu pronaći u ovom scenariju.

I onda John kreće sa transformacijom kompanije – definira tri ključne stvari koje će Journal Register Company pretvoriti u digitalnu kompaniju:

1.      Vijesti moraju biti prvo na mobile platformi, pa onda na internetu i na kraju dana na papiru. Zbog toga se print procesi ne mogu koristiti kao organizacijski princip.

2.      Korporativna kultura, od redakcije do uprave, mora biti bazirana na načelima digitalnog poslovanja: transparentnosti, crowdsourcingu, uključivanju korisnika, društvenim medijima, partnerskim odnosima, korištenju free web-based alata, vertikalno skromnoj menađerskoj strukturi u zamjenu za reportere i prodajno osoblje na ulicama.

3.      Zaposlenici na svim razinama moraju shvaćati važnost digitalnih prihoda.

I onda kao dobar leader John practices what he preaches…

U Torringtonu, gradu od 36 tisuća stanovnika, u Connecticutu, Journal Register Company vlasnik je The Register Citizena koji izlazi još od davne 1874. i od lokalno respektabilnih 21 tisuću naklade u 80-ima te 2010. ima nakladu od 8 tisuća. Niti staromodna novina niti grad napuštenih industrijskih postrojenja nisu neki uzbudljivi digitalni Divlji zapad. Od 300 print i online proizvoda u 10 država među kojima je 18 dnevnih novina, John je namjerno odabrao baš ovaj i to protumačio legendarnim Sinatrinim stihovima  – “If  you can make it there, you can make it anywhere.” I prostorno i procesno i sadržajno pretvorio je The Register Citizena u open newsroom.

Pokrenuo je i The Ben Franklin Project :  „The Ben Franklin Project opens the process and allows everyone to participate at whatever level they are comfortable. Adhering to Journal Register’s digital first mission, the Ben Franklin Project will empower the audience – through use of free web-based tools (the list of which is still being finalized) – to determine on what stories our reporting and editing staff should be focusing their efforts. The audience – the news consumer – will no longer simply be the end user. By transforming the process the traditional “end user” will be put at the beginning of the process when she helps shape the newsgathering and participates in the newsgathering.“

Već krajem prošle godine Johnovi planovi su počeli pokazivati rezultate – njihov rast bio je dvostruko veći od prosječnog rasta prihoda od digitalnog oglašavanja u medijskoj industriji. Kada su prošli tjedan objavili rezultate poslovanja i činjenicu da su ostvarili profit, John je odmah objavio i Profit sharing program. Molim vas pročitajte svaku riječ njegovog obraćanja svojim zaposlenicima. Da nam je barem jedan John Paton u Hrvatskoj…

LEKCIJA 27: Ide li medijima matematika? HuffPo blogerima da, NYT-u baš i ne

DOBRI MATEMATIČARI
U jednom od ranijih postova pisala sam o tajnama uspjeha The Huffington Posta. Jedna od glavnih postavki njihovog poslovnog modela bila je da 3000 blogera koji stvaraju sadržaj za The Huffington Post nisu plaćeni, što znači da su troškovi stvaranja sadržaja bili vrlo niski. Neki blogeri bili su dio te priče da bi povećali svoju popularnost, neki  jer su htjeli podržavati lijevu i/ili progresivnu  politiku koju je HuffPo imao, neki jer su htjeli biti dio te vrlo aktivne online zajednice… I sve je odlično funkcioniralo dok su svi imali osjećaj da se interesi svih uključenih strana podjednako ostvaruju.

A onda je Arianna Huffington od AOL-a dobila 315 milijuna dolara za HuffPo. 3000 blogera dobilo je 0 dolara. Pravno to i nije problem jer vlasnički udio nisu ni imali. Ali etički je problem, jer sada je HuffPo postao  dio velikog etabliranog medijskog money-making (doduše lately money-loosing) stroja pa se više ne čini fer da svi ti blogeri u tom sistemu rade besplatno. The Newspaper Guild podržava štrajk koji su pokrenuli autori HuffPo-a zbog politike kompanije da koristi “neplaćenu radnu snagu“ . Pokrenuta je i Facebook grupa Hej Arianna, Can You Spare a Dime?

Cherie Turner , jedna od sada bivših HuffPo blogerica, objašnjava: “Certainly, we all have written for free for the great exposure the Huffington Post can give us, but what’s the cost? Those of us on strike feel it undermines the value of our profession and is unethical, especially in light of great profits by those at the top. We are only asking for a fair share of what we are helping to create. We are also speaking out against real journalism being run side-by-side with advertorial.“

Izgleda da novinari znaju računati. Razlika između bivanja članom angažirane online zajednice i bivanjem neplaćenom radnom snagom iznosi 315 milijuna dolara – od kojih novinari ne dobiju niti jedan.

LOŠI MATEMATIČARI
Hot tema prošlog tjedna je New York Times-ov dugo najavljivani pay wall. Objavljeno je kako će izgledati njihova digitalna pretplata kada 28.3. oko svog globalno privlačnog sadržaja podignu “platni bedem“. Brojni blogovi, tweetovi, stručnjaci, laici, vidovnjaci, kritičari… predviđaju propast, uspjeh, bune se, hvale… Kako će to stvarno funkiconirati i koliko će uspješno biti i da li će NYT-u  povećati ili smanjiti prihode od digitalne platforme, pokazat će vrijeme. No već sada se i meni i nekim drugim medijskim teoretičarima i praktičarima čini da nešto bazično ne štima. Naime, ako tri opcije pretplate prikažemo pojednostavljeno matematički, dobijamo sljedeće:

1. NYT.com + X = 15
2. NYT.com + Y = 20
3. NYT.com + X + Y = 35

Bez puno matematičkog procesuiranja jasno je da u ovoj jednadžbi zapravo nema nepoznanica. X = 15, Y = 20 pa je onda NYT.com = 0. Drugim riječima, u prvom paketu plaćate pristup smartphone aplikakaciji, u drugom tablet aplikaciji a u trećem “all digital access“ iliti pristup smartphone + tablet aplikaciji. (detalji o paketima) Zaključak: pristup web stranici NYTimes.com-a i bogatstvu sadržaja koji ona nudi pogotovo kada je riječ o arhivi unazad više od jednog desetljeća NE VRIJEDI NITI JEDAN JEDINI DOLAR. Čemu onda plaćanje pristupu online sadržaju?!

Još jedna čudnovatost ovog NYT-ovog modela u financijskom smislu je da ima rupe , odnosno, ako ćete sadržaju NYTimes.com-a pristupati preko npr. Facebooka ili Twittera, moći ćete mu pristupiti besplatno!

Osim ovih matematičko-financijskih analiza moram dodati i jednu kratku komunikacijsku:  semantička  kompleksnost kojom je predstavljena digitalna pretplata sigurna je prepreka za efikasnu komunikaciju, a ne mudri marketinški trik.

LEKCIJA 26: Spašava li rezanje troškova novine?

Cost effectiveness for content defectiveness

„If your team is chained to a desk in a centralised office, eating sandwiches over keyboards and frantically pushing content through production, dealing with everyone externally over the phone or e-mail because there are just not enough hours in the day, you have a recipe for newspaper failure that cutting staff further will only speed up.“ Zvuči vam poznato?

Rezanje troškova može dovesti do optimizacije poslovanja ali kao i svako nespretno baratanje oštrim predmetima može dovesti do ozbiljnih oštećenja ili iskrvarenja. Mnoge hrvatske i svjetske izdavačke kuće mislile su da je rješenje upravo u rezanju troškova. Danas nakon nešto godina rezanja u gorem su stanju nego ikada. Kylie Davis, koju ovdje citiram, u svom postu upozorava da ova strategija ne daje rezultate. Možda je vrijeme za neke druge strategije…

Ona kaže da su glavni resursi  novina upravo ljudi jer „The best newspapers hold mirrors up to their communities and reflect back the positive and negative with a soft eye of understanding that comes from belonging. Newspapers that judge from afar simply lose readers and die.“

LEKCIJA 25: Dobre ili loše vijesti?

Stanje američkih medija

Danas je  Pew Research Center’s Project for Excellence in Journalism objavio „The State of the News Media 2011“, svoje osmo godišnje izdanje “o zdravlju i statusu američkih medija“.

Izvještaj o stanju medija donosi i dobre i loše vijesti u sljedećim segmentima:

Publika – Dobra je vijest da se nikada nije konzumiralo više vijesti. Za neke je loša vijest da ubrzano raste broj ljudi koji vijesti konzumiraju online, dok konzumacija vijesti na svim drugim platformama ubrzano pada. “In December 2010, 41% of Americans cited the internet as the place where they got ‘most of their news about national and international issues’, up 17% from a year earlier.“

Prihodi – Loša vijest za dnevne novine je da su one jedini medijski proizvod u kojima su prihodi od oglašavanja i dalje nastavili padati. Dobra vijest je da su prihodi od oglašavanja u prošloj godini rasli na svim drugim platformama. “Mobile ad spending still amounts to just 3% of total online ad spending ($743 million), but it increased an impressive 79% in 2010.“.

Ulaganja – Američke redakcije znatno su manje nego što su bile prije 10 godina, ali dobra vijest je da je otpuštanja u medijskoj industriji u 2010. bilo manje nego prijašnjih godina. Najveća ulaganja zabilježena su u televizijskom i online poslovanju. “Resources are shifting both to the net, and particularly to destinations aimed at niche and elite audiences that will pay this content. Specialized audiences can also attract elite advertising.“

Vlasništvo – Američko tržište obilježila su četiri velika događaja – Comcast je preuzeo kontrolu nad NBC Universalom što je jedno od najvećih medijskih spajanja u povijesti; spojili su se Newsweek i Daily Beast; AOL je kupio The Huffington Post (više u jednom od ranijih postova) i Philadelphia Media Network, grupacija koju čine 32 financijske institucije, preuzela je kontrolu nad Philadelphia Inquirer-om, Philadelphia Daily News-om i Philly.com i time okončala mučnu borbu oko bankrota najprominentnijih filadelfijskih medija.

U izvještaju je također identificirano 6 trendova:

1.      Na vodeće pozicije u medijima zasjeli su manageri i lideri iz drugih industrija.

2.      Napredak po pitanju naplate online sadržaja je manji od očekivanog iako se zamjećuju neki znakovi spremnosti za plaćanjem.

3.      Mjerenje posjećenosti web stranica dodatno se zakompliciralo umjesto pojednostavilo.

4.      Lokalne vijesti i dalje su neiskorišten teritorij.

5.      Vjeruje se da će se u budućnosti ekonomski model vijesti zasnivati na više manjih i kompleksnijih izvora prihoda nego ranije.

Oporavak auto industrije potpomogao je skromni oporavak medija u 2010. godini.

LEKCIJA 24: Što spasiti i kako?

Neprofitno novinarstvo

Zadnjih su godina teme vezane uz novinarstvo a apokaliptičnog predznaka – od Economistovog „Who killed the newspaper?“ iz 2006. do danas – postale gotovo svakodnevna stvar. Skratiti ću traktat na temu “novinarstvo je nužno želimo li živjeti u informiranom, demokratskom društvu“ i postaviti pitanje: “Trebamo li od propasti, smrti, nestajanja i drugih apokaliptičnih scenarija spašavati medijske organizacije ili novinarstvo?“ Jer to nije isto.
Tradicionalne medijske organizacije spotiču se na digitalnim platformama, gube u društvenim mrežama, pokušavaju prilagoditi svoje poslovne modele promjenama na tržištu i novim navikama potrošača… U olujama koje bjesne izdavači su preko ruba palube bacili istraživačke novinare, lektore, stručnjake za neka “nevažna“ područja poput znanosti i religije, sve u nadi da će tako lakše preživjeti i dočekati kraj oluje. Ali neće. Živimo u nemirnim, potresnim vremenima u kojima ne trebamo gledati prognozu da bi saznali da nas sutra opet čekaju promjene. Promjene su danas dio svakodnevnice svake medijske i brojnih drugih organizacija. Tema spašavanja novinarstva ne treba biti fokusirana samo na spašavanje tradicionalnih medijskih organizacija, čak ni na spašavanje tradicionalnih novinarskih formi, već na činjenicu da je izazov (kao što kažu u Knight fondaciji) “creating, strengthening and protecting informed communities and local information ecosystems, of which journalism is a necessary component.“

I tu se onda, unatrag nekoliko godina, na američkoj medijskoj sceni pojavljuje neprofitan model za medijske organizacije koji im dozvoljava da svoju novinarsku misiju ispunjavaju bez kompetitivne potrebe za profitom. Takve se organizacije financiraju od donatora i fondacija. Evo četiri primjera:

ProPublica

Kalifornijski filantropi Herbert M. i Marion O. Sandler su 2008. osnovali ProPublicu i obvezali se da će barem sljedeće tri godine u nju uložiti 10 milijuna dolara godišnje. Misija: “To expose abuses of power and betrayals of the public trust by government, business, and other institutions, using the moral force of investigative journalism to spur reform through the sustained spotlighting of wrongdoing.“ (U rubrici O nama stoji sve najosnovnije o ciljevima, procesima i financiranju jedne neprofitne istraživačke news operacije). Sakupili su stvarno impresivan tim – bivšeg izvršnog urednika Wall Street Journala Paul E. Steigera kao glavnog urednika i Stephena Engelberga, bivšeg istraživačkog urednika New York Timesa, kao izvršnog urednika. 2010. godine, ProPublica je osvojila Pulitzerovu nagradu za istraživačko novinarstvo – impresivna ekipa se isplatila.  Kritičari ove medijske operacije se pitaju “Što je na agendi  Sandlerovih?“, no njih dvoje tvrde kako nemaju nikakav utjecaj na sadržaj koji se objavljuje, iako je Herbert predsjednik Upravnog vijeća.

I-News

I-News je sasvim drugačiji primjer. Laura Frank, izvršna direktorica I-Newsa i njezin tim dugogodišnji su medijski profesionalci. I-News su za Rocky Mountain regiju osnovali kao “a not-for-profit corporation developing as a very small team of highly-skilled, highly-efficient reporters with proven investigative skills.“ O sebi kažu: “Our focus is high-impact, investigative journalism with an emphasis on data analysis, statistical analysis, data visualization and public records research. These are skills most newsrooms currently lack. However, these are skills that are urgently needed to produce public-interest journalism. The I-News reports are distributed to a state-wide audience through the print, broadcast, online and mobile platforms of public television, public radio, newspapers, and ethnic media.“ I ono što je možda bitno i za tradicionalne medijske organizacije – neprofitne news organizacije nisu konkurencija. Kao što I-Newsovci kažu: “ I-News does not take audience away from existing media. Instead, it leverages those audiences and the special skills of the I-News team to deliver more investigative reporting to more citizens than ever before.“ Možda su upravo takva partnerstva put do neke bolje budućnosti i novinarstva i medijskih organizacija…

 

U ranijim sam postovima pisala o MinnPost-u,  neprofitnoj news organizaciji iz Minnesote i  razgovarala sa Mark Katchesom, izvršnim urednikom California Watch- a, neprofitnog projekta iz Kalifornije.

Jedna bitna lekcija iz američkog businessa je ona o važnosti i jačini network organizacija. The Investigative News Network “is dedicated to helping our member non-profit news organizations produce and distribute stories with the highest impact possible, and to become sustainable businesses. We are a consortium of high quality, award-winning watchdog journalistic organizations serving the public interest to benefit our free society. We aim to provide premier support for our members, by maximizing revenue streams for sustainability, incubating and fostering new non-profit newsrooms, providing opportunities for editorial collaboration and creating distribution channels to reach the widest audience possible.“ Njihove članove danas čini 51 neprofitna, nepristrana news organizacija u SAD-u, Portoriku i Kanadi.

Dodatne informacije:
Prošle je godine Knight fondacija objavila “Seeking Sustainability: Nonprofit News Roundtable“, izvještaj sa okruglog stola održanog u Austinu u Teksasu u travnju 2010. godine.

LEKCIJA 23: Čemu služe fondacije?

Pacemakeri društva

“Information is as vital to the healthy functioning of  communities as clean air, safe streets, good schools or public health. Maybe even more vital – because it is hard to succeed in  the areas of environment, safety, education or health when the news and information system isn’t working. The trend  driving these changes is bigger than community journalism or community foundations. It’s bigger than all of us. But all of us together can make a difference.”

Alberto Ibargüen, President and CEO Knight Foundation

Citat predsjednika Knight Foundationa vrlo koncizno sumira važnost ulaganja u novinarstvo i vitalnu važnost koju informiranje ima za funkcioniranje demokracije. Digitalno doba donijelo je možda najradikalniju komunikacijsku renesansu u povijesti ako uzmemo u obzir broj ljudi koji je u kratkom vremenu njome zahvaćen. Odgovornost koju novinarstvo, tradicionalno-profesionalno, građansko ili neko hibridno ima nikada nije bila veća. Brojne američke fondacije danas ulažu više nego ikada prije u povijesti u projekte koji mogu unaprijediti i transformirati i samo novinarstvo i sve važne teme koje upravo kroz novinarstvo mogu zauzeti važno mjesto na društvenoj agendi: teme poput edukacije, zdravstva, brige za okoliš, umjetnosti i kulture…

Pet američkih fondacija koje svojim radom bitno pridonose razvoju kvalitete novinarstva u SAD-u:

Knight Foundation

Stipendije ove fondacije, koja je od 1950. godine uložila gotovo 400 milijuna dolara u unaprijeđenje kvalitete novinarstava i slobode izražavanja u SAD-u i u cijelom svijetu, fokusirane su na novinarske projekte iz četiri područja – digitalni mediji i vijesti od javnog značaja, treninzi i edukacija, redakcije, sloboda medija i sloboda izražavanja.

Alicia Patterson Foundation

Jednogodišnje i polugodišnje stipendije za novinare koji rade na nezavisnim istraživačkim projektima koji su u skladu sa misijom fondacije – „To foster, promote, sustain and improve the best traditions of American journalism, the Alicia Patterson Foundation will provide support for journalists engaged in rigorous, probing, spirited, independent and skeptical work that will benefit the public. The foundation will support journalism and will foster a community of journalists engaged in truthfully informing the public.“

Ethics & Excellence Journalism Foundation

Kao što samo ime fondacije kaže, fokusirani su na ulaganje u projekte koji brinu o razvoju etičkih standarda i suvremenih novinarskih vještina primarno na studijima novinarstva i u medijskim organizacijama.

Fund for Investigative Journalism

U trideset godina svog postojanja fondacija je sa 1,5 milijuna dolara potpomogla izdavanje više od 700 priča i 50 knjiga novinara i autora među kojima su projekti poput trogodišnjeg istraživanja o otmici i ubojstvu novinara Daniela Pearla, priče poput „Wombs for Rent“, knjige poput “The Spy Who Loved Us“ o dugogodišnjem reporteru Time Magazinea i vijetnamskom špijunu ili dokumentarni filmovi poput „Narcotic Farm“ o tajnim CIA testiranjima lijekova.

McCormic Foundation

Misija fondacije sumira sve što je važno o ulozi medija u današnjem društvu i važnosti koju ulaganje u njih ima – The McCormick Foundation believes nothing is more critical to the vitality of a democracy than a free,vigorous and diverse news media, providing citizens the information they need to make reasoned decisions. With the rapid evolution of news media and the inundation of news and information sources, it’s more important than ever to develop intelligent consumers of news. Today, the McCormick Foundation seeks to develop a more informed, news-literate and engaged citizenry by investing in relevant, quality content, educating news audiences to understand and appreciate the value of news content, and protecting First Amendment freedoms.

Very wishful thinking – ako na ovaj post naiđe netko tko ima viška novaca ili išta novaca koje želi uložiti u razvoj hrvatskog novinarstva, pa time možda i neku bolju i zdravije demokratičniju Hrvatsku, pomoći će mu brošura „Journalism & Media Grant Making“ u izdanju Knight Foundationa i William Penn Foundationa.

LEKCIJA 22: Kako do Pulitzera?

MEET… Mark Katches

Mark je za sada najbliže što sam prišla Pulitzerovoj nagradi. Pulitzerova nagrada i priče koje je dobiju fasciniraju me i vesele jer daju dignitet, naglašavaju stvarnu vrijednost, podsjećaju na društvenu važnost novinarstva. Mark to radi svaki dan, danas kao izvršni urednik California Watcha i predavač na Stanfordu i Berkeleyu. Dok je vodio istraživačke timove u Milwaukee Journal Sentinelu i Orange County Registeru bio je urednik priča koje su osvojile Pulitzera 2008. i 2010. godine, a to su samo neke od nagrada koje se vežu uz njegov rad. Uz svoj novinarsko-istraživački rad, Mark se najviše ponosi svojim korijenima – baka i djed su mu iz Splita…

California Watch je neprofitna news organizacija. Što to točno znači? Kako vas to razlikuje u uredničkom i poslovnom smislu od tradicionalnih medijskih organizacija?

MK - U ovom trenutku smo neprofitna organizacija jer se oslanjamo na prihode od fondacija. Financiramo se i iz drugih izvora, jednim manjim dijelom od prodaje oglasnog prostora. Znači, za razliku od većine redakcija koje se financiraju prodajom oglasnog prostora i naklade, mi se financiramo brojnim velikim prilozima fondacija. Naši investitori nemaju direktnu vezu sa našom operacijom. Mi priče stvaramo nezavisno, bez vanjskih utjecaja. Na mnogo načina, rad u neprofitnoj redakciji ne razlikuje se bitno od onog u bilo kojoj drugoj redakciji. Prikupljanje informacija, uređivanje, provjera i produkcijski proces isti su kao i u drugim redakcijama koje sam vodio. Najveća razlika je u tome što mi proizvodimo za druge news organizacije. Naš distribucijski model je unikatan. Na mnogo načina smo izolirani, fokusirani na jednu misiju – da proizvodimo istraživačke priče.

U siječnju ste lansirali The California Watch Media Network. O čemu je riječ?

MK – The California Watch Media Network je grupa tisak i video partnera koja od California Watcha uzima određenu količinu priča. Te organizacije plaćaju za naš sadržaj. Cijena koju plaćaju ovisi o njihovoj veličini. Mreža tih partnera omogućuje i da više nas radi na jednoj priči, a to onda našim klijentima, partnerima smanjuje cijenu koju plaćaju za priču. Oni koji su van mreže taj isti sadržaj skuplje plaćaju. U principu je to novi način pakiranja sadržaja za news organizacije u pretplatnički model koji omogućuje i nove načine zajedničke suradnje.

Bili ste urednik nekolicine projekata koji su osvojili Pulitzerovu nagradu. Što čini neku priču Pulitzer materijalom?

MK – To je odlično pitanje. Nije uvijek lako to definirati. Neke priče jasno ispunjavaju te neke kriterije, a neke i ne. Ali osnovne karakteristike bi bile:

-         mora biti na neki način revolucionarna, dobro napisana i sveobuhvatna

-         mora biti inovativna i pedantna

-         mora biti jasna i stvoriti vezu sa čitateljima – obično uz pomoć žrtava i negativaca jer to izaziva snažne reakcije. Ako to nedostaje, onda će vjerojatno izostati odnos sa čitateljem

-         mora pozivati na odgovornost

-         mora biti dovoljno moćna da utječe na neke promjene, stvori neki mjerljivi utjecaj

-         najbolje priče moraju biti hrabre – da bi bile ispričane, treba savladati ozbiljne prepreke i izazove

Predajete na novinarskom studiju na Berkeleyu. Što smatrate da su tri najbitnije stvari koje studenti moraju naučiti o istraživačkom novinarstvu?

MK – Smatram da ima puno više od tri stvari koje bi trebali naučiti. Ali ako moram odabrati tri, neka budu ove:

1.      Morate znati kako sagraditi slučaj. Najbolje istraživačke priče pedantno prikupljaju dokaze i prikazuju ih čitateljima na neodoljiv način, tako da čitatelje uvjerite svojim otkrićima. Morate naći vrlo strateški i logičan pristup priči.

2.      Budite transparentni. Budite pošteni, iskreni i otvoreni prema svojim izvorima i čitateljima.

3.      Nemojte čekati do samog kraja da se suočite sa predmetom svog istraživanja. Otvorite dijalog što prije tijekom istraživanja jer to može obogatiti vaše izvještavanje.

LEKCIJA 21:Tko će biti sljedeći Mark?

8 frajera, 1 frajerica i 7 potencijanih Facebook-like uspjeha

Nije tajna da nisam neka ljubiteljica Facea. Ni profil nemam. Ne volim njegov Big brotherness, prenapučenost likovima koji nemaju život, nedefinirane granice privatnosti, etičnosti, pristojnosti, suvislosti, većinom totalnu nesvrsishodnost, ovisnost koju stvara, nekritičnost koju nameće, vrijeme koje pojede, način na koji uništava socijalizaciju od krvi i mesa, nerealnost kojom ušminkava nečiji identitet… (uh, al  će me ovo koštati). No jedno mu ne mogu osporiti – u 21. stoljeću Face je jedna od najmoćnijih spona našeg društva. Ko zna što bi bilo u Egiptu i Iranu da nije bilo Facea? (Tko zna što će biti u Hrvatskoj, sa ili bez Facea?)

Njegova komunikacijska uloga već danas, samo 7 godina nakon lansiranja prve verzije na harvardskom kampusu, donijela je brojne promjene u načinu kako dobijamo informacije, kome vjerujemo, kako odabiremo proizvode i usluge i, naravno, kako konzumiramo medije, kako mediji dolaze do nas i kako stvaraju svoj sadržaj. Neosporno je da Face igra bitnu ulogu u današnjem društvu. Kao komunikacijski fenomen trebao bi poslužiti medijskim kompanijama da shvate kako, kada i kakve informacije ljudi žele, da ih kroz svoju idejnu jednostavnost i tehnološku kompleksnost inspirira na neke nove originalne, hrabrije i interesantnije iskorake u budućnost. Isto vrijedi i za sedam kompanija koje slijede, a koje možda imaju potencijal biti tema nekog budućeg Fincherovog filma:

Frajer(i):  Dave Morin (ex-Appleovac i ex-Facebookovac) i Shawn Fanning (osnivač Napstera)

Projekt: Path

Ideja:  Socijalna mreža za shareanje fotografija sa svojim NAJBLIŽIM prijateljima; kao što Dave kaže:“You can literally see your friend’s lives through their eyes”

WOW faktor: Path je inspiriran radom Daniela Kahnemana, Nobelovca i ekonomista koji je proučavao prirodu sjećanja, posebno važnost sjećanja za sreću

Fincher-potencijal:  ***
__________________________
Frajer(i):  Jong-Moon Kim i Andrew Sugaya (MIT studenti)

Projekt: Teewox

Ideja:  iPhone kao daljinski upravljač

WOW faktor: Provjerite sami

Fincher-potencijal:  **

__________________________
FrajerICA:  Jessica Mah

Projekt:  inDinero

Ideja:  Super jednostavni i pametni web bazirani alat za upravljanje financijama za male tvrtke. Doviđenja komplikacijama računovodstvenih sistema!

WOW faktor: Jessica je svoj prvi online business startala sa 13 godina

Fincher-potencijal:  ***
__________________________
Frajer:  Rick Marini

Projekt:  BranchOut

Ideja:  LinkedIn meets Facebook – nađite posao preko svoje Facebook mreže frendova

WOW faktor:  Rick je već osnovao Tickle – super uspješan projekt koji je 2006. prodao Monster  Worldwideu za ni manje ni više nego 100 milijuna dolara!

Fincher-potencijal:  ****
__________________________
Frajer:  Brian Pokorny (ex-Googleovac)

Projekt:  DailyBooth

Ideja:  Foto Twitter

WOW! faktor:  Jedan od investitora DailyBootha je Ashton Kutcher

Fincher-potencijal:  ***

__________________________
Frajer:  Jack Dorsey (suosnivač Twittera)

Projekt:  Square

Ideja:  Mobilni telefon kao POS aparat

WOW faktor:  Square je na Timeovoj listi 50 najboljih izuma iz 2010.godine

Fincher-potencijal:  ****
__________________________
Frajer:  Adrian Aoun

Projekt:  Wavii

Ideja:  „Wavii automatically creates social content in real-time from news, blogs, and tweets across the web“ koristeći NLP tehnologiju

WOW faktor:  Priča se da je Adrian odbio 10 milijuna u cashu od Yahoo!-a koji je htio kupiti Wavii prije nego je bio i lansiran kao kompanija

Fincher-potencijal:  *****